Pojam „revizija" većina ljudi veže uz potpis ispod godišnjih financijskih izvještaja. Interna revizija je nešto drugo — i često korisnije za vlasnika koji želi mirno spavati.
Što interna revizija zapravo radi. Ona je neovisna, objektivna provjera rade li vaše interne kontrole, procesi i upravljanje rizicima onako kako mislite da rade. Ne pita samo „jesu li brojke točne", nego „je li sustav koji ih stvara pouzdan i provjerava li to itko neovisno". Rezultat nije ocjena za javnost, nego nalaz s konkretnim preporukama upravi i vlasnicima.
Po čemu se razlikuje od revizije financijskih izvještaja. Zakonska (vanjska) revizija daje neovisno mišljenje o tome prikazuju li financijski izvještaji istinito stanje — namijenjena je vlasnicima, bankama i javnosti, a obavljaju je ovlašteni revizori. Interna revizija gleda prema unutra: u kontrole, procese i rizike, a izvještava upravu odnosno odbor. Jedna potvrđuje rezultat; druga čuva sustav koji do njega dovodi.
Kome je potrebna. Za neke je obveza: društva koja upravljaju investicijskim fondovima (UCITS i AIF) moraju imati funkciju interne revizije jer to traži regulator. Za druge je pitanje upravljanja: kako poduzeće raste, vlasnik više ne može osobno provjeriti svaki proces, pa neovisan pogled hvata rizik prije nego postane gubitak. Mnogi je uvode dobrovoljno, upravo zato.
Najjednostavnije rečeno: interna revizija je osiguranje za vaš sustav — netko izvana, ali na vašoj strani, koji vam kaže gdje sustav propušta dok je to još jeftino popraviti.